Aninih deset zapovijedi za putovanja

30. 8. 2017


 

Neću o tome kako je poželjno prije putovanja znati kamo se ide i kakvi su običaji tamo kamo se ide. To je valjda već svima jasno. Magellan je davno umro i u međuvremenu se otkrilo skoro sve što se otkriti moglo i stavilo na internet. Teško da će se otkriti topla voda na koju god stranu svijeta krenuli pa se pametno sprijateljiti s onim što je već dobro znano.


Svejedno, masu puta mi se dogodilo da sam uletjela u neko mjesto bez blage veze i pameti jer nisam planirala tamo krenuti, ali me stoperski život baš tamo odnio. Bez tiskanog vodiča, interneta ili poznavanja jezika, šanse da nešto ne zabrljam nije bilo.


Uletjela sam tako u mali gradić u Mianmaru pod policijskim satom bez smještaja ili plana, nudila sladoledom religioznu obitelj u Turskoj usred dana za vrijeme Ramazana, podigla u zrak budističkog svećenika u Kambodži, čestitala Kineskinji sretnu godinu ovce i rekla kako jedva čekam vidjeti tradicionalni ples zmaja i tigra. Kratko mi je odgovorila da nije godina ovce već koze i da vjerojatno mislim na ples zmaja i lava jer... tigrovi ne plešu. Kroz Iran sam u najboljoj namjeri htjela stopirati odjevena u burku s bubnjem pod rukom i ruksakom na leđima. Srećom sam poslušala glas razuma prijatelja Iranca koji mi je objasnio što tamo nose mlade žene. Svejedno sam završila u tri policijske postaje, ali to je neka druga priča.


Nagledala sam se majica na bretele po budističkim hramovima i zalutalih tangi po malezijskim plažama, pijanih pokušaja jahanja hindu kipova, naslušala se izrugivanja molitvama s džamije i pregovaranja oko hrane koja je drugačija nego doma. Sigurna sam da se svatko tko je barem jednom u životu stupio nogom van granica svoje države, svjesno ili nesvjesno napravio barem jedan putnički grijeh. I nije grijeh već iskustvo ako ćeš drugi put pametnije, ali je problem ako iz čistog nemara grijehe počneš skupljati kao UNESCO svoju baštinu.


Nešto se potkrade iz neznanja, ega i bahatosti, a nešto iz čiste mladosti koja voli ludosti. Nisam mjerodavna da solim pamet jer i sama sam imala svojih epizoda u ranijim godinama putovanja. Jednostavno, ne putuju svi kako bi upoznali Ketuta i pronašli sebe. Velikoj većini život je uređen tako da imaju 2 do 3 tjedna godišnjeg odmora uz putničku filozofiju “We’re here for a good time, not a long time.”. I onda u 3 tjedna slobode u nepoznatom svijetu utapaju frustracije koje su se nakupile tijekom godine. Potpuno nesvjesni svojeg utjecaja na lokalni narod kojeg često opravdavaju potrošenom svotom novaca uz obavezno “Ma što se oni imaju buniti, ostavio sam tamo “XY” para...”.


 

Nikome ne prođe dan, a da nije imao utjecaj na svijet oko sebe. Sve što mislimo, govorimo, radimo - ima utjecaj. I zato se ne treba čuditi drekastom svijetu ako iza sebe uvijek ostavljamo male drekiće. Neke drekiće je lakše počistiti i za njih se čuje samo kroz lokalna prepričavanja, a neki završe na svim svjetskim naslovnicama, a njihovi vlasnici u zatvoru jer su se npr. odlučili popeti na vrh svete malezijske planine i skinuti goli. U ovom slučaju radilo se o mladosti-ludosti grupice penjača i najlakše je na njih kamenjem “jer im ništa nije sveto”, ali s 20 godina i sama sam mogla biti dio te grupe i zato ne opravdam niti ne sudim. Htjeli - ne htjeli, postali su primjer svima kako ne treba.


Putem se naiđe na mnoga pravila i običaje koji se na prvu čine glupavi i zdravoj logici ih je teško ispoštivati. Ako im se ipak da šansa da ih se razumije, glupavi običaji ponekad imaju smisla, a naša zdrava logika nije uvijek baš zdrava.

 
Jedan u moru primjera koji su meni promijenili pogled na “glupave običaje” je pranje stražnjice vodom i nekorištenje WC papira. Za naše zapadnjačke pojmove to se čini prljavo, radikalno i nepotrebno kad je WC papir odavno izumljen.

 
“Kakvi primitivci?! Zašto jednostavno ne koriste WC papir kao svi normalni ljudi?”


To sam i sama mislila prije nego što sam posjetila Iran. Prva 2 tjedna nosila sam WC papir svuda sa sobom sve dok se jedan dan nisam našla u WC-u bez i jednog listića papira. Ha ništa. When in Rome...


Prvi put je bilo čudno kao i većina stvari koja se radi prvi put. Putem sam shvatila da je pranje čišće od brisanja jer ništa ne može obrisati ono što voda može oprati. Osim bolje higijene, puno je jeftinije jer novce ne trošim na WC papir i ne moram se bojati da ću zaštopati WC papirom. Osim što štedim novce, štedim i šume koje odlaze na proizvodnju bespotrebnog papira za guzobris. Win-win situacija u svakom pogledu, ali da bi se do nje došlo treba otpustiti kočnice, navike, ego, tradiciju i sve što sam odmalena naučila, a otvoriti um.

 
Zanimljivo je da trenutno dijelim kuću na otoku usred Pacifika s Francuzom koji putuje zadnjih 12 godina i u kući ne drži WC papir. On je pak svoju lekciju o guzobrisu naučio putujući kroz muslimanske države Afrike. Jasno mi je koliko sve ovo gore napisano može zvučati radikalno za nekoga tko nije bio u sličnoj situaciji. I sama sam to mislila prije svojih putešestvija. Ali zato su tu putovanja da otvori vidike. Niti sve tuđe ni sve naše nije najbolje. Najbolje je preuzeti ono najbolje od svega.
 


 

Savjesno putovati (Iranom) ne znači da moraš prakticirati novi način guzobrisa već znači da poštuješ običaj i pravo izbora onih koji to rade bez obzira što mislio o tome, bez ismijavanja. Savjesno putovati znači svjesno birati aktivnosti koje neće škoditi lokalnim ljudima, životinjama ili planeti. Savjesno putovati znači svjesno podržavati lokalne zajednice. Savjesno putovati znači biti svjestan da bilo koji oblik putovanja osim hodanja ili bicikla ima negativan utjecaj na okoliš, pa čak i putovanja na malom budžetu u tom pogledu mogu biti jako rasipna. To je činjenica.
 

Posebno treba biti savjestan ako se putuje na malom budžetu ili autostopom i ne iskorištavati dobru volju dobrih ljudi. Ne uzimati ponuđene novce ako nisi u životnoj potrebi, ne iskorištavati gostoljubivost ljudi koji te pozovu u svoj dom, uvijek pitati ako ti je nešto potrebno, a nikako ne krasti...ali to već spada u sferu kućnog odgoja.


Vjerojatno najbolji savjet za savjesno putovanje je da se otvore oči i uši, a zatvore usta. Savjesno putovati ne znači putem dijeliti lekcije što je pravo, a što krivo. Postoji puno različitih načina življenja i nigdje ne stoji da je naš zapadnjački način najbolji. Zapravo već je svima jasno da je potpuno neodrživ. Uz manje laprdanja, a više slušanja, promatranja, razmišljanja, razumijevanja i poštivanja postajemo savjesni putnici i krojači malo boljeg svijeta.


Opaska za sve koji se spremaju u Iran: Hoteli u Iranu drže WC papir radi zapadnjačkih turista. Neka vas ne uplaši moje iskustvo jer je vezano uz dane provedene u domovima lokalnih obitelji.

 

 

Navedeni tekst odraz je mišljenja i iskustva tekstopisca i ne odražava stavove Triglav osiguranja d.d.
 

Autorica teksta: Ana Bakran

Ana Bakran opet piše za nas i sve vas koji volite putovati!

Ana je iskusna putnica koja je autostopom iz Zagreba stigla do Bora Bore te pritom posjetila 25 zemalja i proputovala 70.000 km koristeći razna prijevozna sredstva.

Trenutno se nalazi na pacifičkom otoku Hiva Oa gdje piše knjigu o zadnje 4 godine života na cesti.

U novoj tjednoj kolumni Ana će nam predstaviti svojih deset zapovijedi za putovanja.

 

Naše ostale savjete možete pročitati ovdje.

 

 

Podijeli na:
Share on Google+