Anini savjeti za autostopiranje od Zagreba do Bora Bore

8. 5. 2015

Savjet 8: Kako se obraniti od napaljenog budističkog redovnika

 

 

Foto: Jezero Inle u Burmi

 

Mislila sam da su šanse da naiđem na budističkog redovnika švalera jednake šansi da u Burmi ustopiram George Clooneya koji će me zaljubljeno odvesti na veganski sladoled. Znači, šanse postoje, ali su minimalne.

 

Krenula sam iz Bagana prema jezeru Inle i svega jednu planinu i par sati udaljenosti do jezera, vozač kamiona kojeg sam ustopala predomislio se i odlučio odspavati prije nego ranom zorom krene preko planine.

 

Pala je noć, a on se zaustavio ispred zadnjeg restorana na samom početku planine. Nije govorio engleski pa sam gestikulirala da nisam gladna i kako ću dalje nastaviti sama. Zbunjeno me ostao gledati.

 

Ni meni nije bilo jasno kako ću to izvesti jer vani je bila noć, cesta prazna, a u restoranu nikoga tko bi išao preko planine.

 

Izvadila sam malu čeonu lampicu, stala pored ceste i čekala. Pola sata kasnije čula sam zvuk auta i uperila čeonu lampicu u lice da me bolje vide, nabacila “neću vas zaklat, majkemi” osmijeh i nadala se da ne izgledam kao žena iz The Blair Witch Project-a. Auto se zaustavio, a zbog mraka nisam mogla vidjeti tko je u njemu. Držala sam fige da sam ustopala obitelj i smišljala strategiju povlačenja u slučaju da je auto pun muškaraca.

 

Kad su se otvorila vrata, bilo mi je jasno da sam ustopala auto s tri frajera, ali ne bilo kakva. Ustopala sam tri budistička redovnika! Mojoj sreći nije bilo kraja jer sam još u Kambodži (na glup način) naučila da je bilo kakav dodir žene i redovnika apsolutno zabranjen (o kambodžanskom iskustvu neki drugi put). Poanta je da sam usred mraka i planine ustopala vožnju života koja nije mogla biti sigurnija od vožnje s tri budistička redovnika.

 

Barem sam tako mislila dok nismo krenuli. Obzirom da stvari ne ispadnu uvijek onako kako se na početku čine, drama je krenula već na prvom zavoju kad sam shvatila da se za volanom reinkarnirao Ayrton Senna u obliku redovnika u crvenoj halji. Jurili smo planinskim zavojima preko 100 km na sat, a svaki put kad bi prešli preko rupe, glavom bih opalila u niski strop. Držala sam se s obje ruke za rukohvat da u zavoju ne odletim na stranu mladog redovnika koji je sjedio pored mene i slučajno ga dotaknem.

 

U pauzi između brbljanja s najstarijim redovnikom koji je bio suvozač i jedini govorio engleski, grčevitom držanju za rukohvat i ravnanja stropa glavom, primijetila sam da mladi redovnik zuri u mene nešto više nego što bi to po nekom osobnom osjećaju bilo normalno.

 

Uskoro je u naletu svakog sljedećeg zavoja bio sve bliže meni. Uz malu dozu sumnje i dalje sam mislila da je sve to slučajno. Sve dok se nisam našla spljoštena uz prozor, a nama su se dodirivala koljena jer je on sjedio na MOJOJ strani.

 

Priča je bila jasna kad je stariji redovnik okrenuo glavu da mi nešto kaže, a moj budistički švaler je kao opečen skočio natrag na svoju stranu sjedala.

 

Nisu me brinuli traljavi pokušaji udvoravanja koliko me brinulo da će “nas” skužiti njegovi kolege redovnici i za sve okriviti mene, a ne njega koji se ponaša protivno budističkim pravilima te da će me izbaciti van usred planine jer realno, veće su šanse da će povjerovati njemu nego bijeloj ženi sa zapada koja stopira sama po noći preko planine.

 

Dok je Senna i dalje jurio preko 100 km po zavojima, meni su na pamet padali razni senzacionalni novinski naslovi u slučaju da se strmoglavimo niz provaliju. “Tri budistička redovnika i Hrvatica pronađeni na dnu provalije – živi, bez ogrebotine.” To me zabavljalo sve dok mi na pamet nije pala ideja da svog upornog budističkog švalera primim za ruku i izvidim reakciju.

 

U to vrijeme smo već prošli planinu i prolazili kroz mala naselja pa nije bilo straha da ću biti izbačena usred ničega zbog (ovaj put svog) nedoličnog ponašanja.

 

Zgrabila sam prvu priliku i primila ga za ruku. Pogledala sam ga i dobronamjerno se nasmijala. Njegovo lice je bilo u potpunom šoku. I ostao je tako skamenjeno sjediti sve do rastanka.

 

Izgleda da se ponekad u Burmi švalerstvo ipak najbolje švalerstvom rješava.

 

 

Foto: Budistički švaler na zadnjem sjedalu „moga“ auta

 

 

Foto: Hrvatski fanovi iz Burme

 

 

 

 

Krenite u avanturu s Anom Bakran, odvažnom pustolovkom koja je već dvije godine na putovanju života - autostopom od Zagreba do Bora Bore. Do sada je na tom putu proputovala 18 država i prešla više od 45.000 kilometara. Koristila je razna prijevozna sredstva, od trokolica do vojnih vozila, a trenutno plovi prema Australiji na jahti koju je također ustopirala.

 

 

 

Njezine savjete o izazovima putovanja i života možete pratiti na Triglav.hr/savjeti.

 

 

Navedeni tekst odraz je iskustva tekstopisca i ne odražava stavove Triglav osiguranja d.d.

Podijeli na:
Share on Google+