Anini savjeti za autostopiranje od zagreba do bora bore

3. 4. 2015

Savjet 3: Kako (ne)završiti tri puta u policijskoj postaji i jednom na sudu u Iranu (PRVA POSTAJA)

 

Foto: “Policija” na farsiju.

 

Bez obzira na intenzivne tromjesečne pripreme jer sam kroz Tursku putovala s prijateljem Irancem, u Iranu sam znala da ništa nisam znala. Perzijska škola je tek slijedila.

 

Prvo privođenje se dogodilo u gradiću Sahneh na zapadnoj strani Irana. Tamo sam stopirala s Poljakinjom Dori. Tek što smo zalupile vratima automobila koji smo ustopale, na prozor je pokucao muškarac. Na prelošem engleskom je pokušao objasniti da je policajac i da trebamo poći s njim u policijsku postaju.

 

Nakon brzinskog, ali dubinskog skeniranja, zaključile smo da nismo vesla sisale i objasnile da nema šanse da je policajac jer nema ni uniformu, ni iskaznicu, ni policijski auto. Nastao je neugodni muk koji je prekinuo naš nesuđeni vozač komentarom da je taj čovjek stvarno policajac i kako je bolje da krenemo s njim. Izašle smo iz auta i nastavile stopirati dalje ignorirajući navodnog policajca.  Oko nas se počela okupljati znatiželjna gomilica Iranaca. Navodni policajac je odjednom nestao da bi se u tren oka ponovno pojavio u velikom policijskom jeep-u s iskaznicom i s PRAVIM kolegom policajcem u uniformi. Sjećam se samo da se Poljakinji i meni u istom trenu glasovno spojila njezina “Ooo shit” i moja “Ooo f***” misao. Nešto minuta kasnije sjedile smo u maloj sobici s 2 drvena stola, 4 drvene stolice, 2 drvena ormara i brdom papira na stolu. Da je na zidu visila ploča i Titova slika, bila bih sigurna da me netko vratio u moju staru osnovnu školu.

 

Za jednim stolom je sjedio naš “navodni” policajac kojeg smo u međuvremenu preimenovale u “fakat” policajac, za drugim njegov kolega, a između njih je stajao prevoditelj. Nakon tipičnih pitanja, gdje, što, kako, kuda i zbog čega, uslijedila su ona nešto manje tipična, ali vrijeme je pokazalo da su ta pitanja sasvim normalna za Iran - koje si vjere, jesi li udana, imaš li djecu, da li si bogata… i daj nam odsviraj nešto na bubnju. Zanimljivo je da su sva pitanja bila upućena meni dok Poljakinju nitko ništa nije pitao. To nam je išlo na ruku jer da smo odvojeno odgovarale, sigurno bi negdje razmrdale cijelu priču. Naime, par noći smo prenoćile s lokalnom obitelji na što policija ne gleda baš uvijek blagonaklono i ponekad radi bespotrebne probleme ljudima te ih zove na ispitivanje, tako da je dogovor bio ako ikada završimo u policiji nećemo odati ljude kod kojih smo večer prije spavale i njihov kontakt. 

 

Par sati kasnije, pred nas je stavljen papir A4 formata s ispisanim tekstom na farsiju i zamoljene smo da ga potpišemo. Obzirom da smo Poljakinja i ja na farsiju znale nabrojati samo različite vrste kebaba, zamolila sam ih za englesku verziju dokumenta. Najviše me brinulo da je moj odgovor na pitanje jesi li bogata pogrešno preveden policiji pa su me možda odmah odlučili učiniti perzijskom snahom. Nakon što smo se uvjerile da se ne radi o kupoprodajnom ugovoru na naše djevičanstvo ili bubrege, potpisale smo papir i bile eskortirane do taksija. Policija nas je odlučila taksijem odvesti do sljedećeg grada (na naš račun) jer je autostop (po njihovoj logici) preopasan za dvije žene. Rekla sam da ne dolazi u obzir i ako nam već ne daju da stopiramo onda neka nas barem odvezu do autobusa jer je putovanje autobusom jeftinije od taksija. To su i napravili, a ja sam bila sigurna da ću prvi put otkako sam krenula na putovanje prekršiti svoje jedino pravilo i platiti vožnju do sljedećeg grada. Međutim…

 

U autobusu nije bilo vozača tako da smo se udobno smjestile na zadnja sjedala, mahnule rukom s prozora policajcima uz osmijeh kako je sve “haj”. Oni su vidno zadovoljni ispunjenom misijom, mahnuli natrag uz isti samozadovoljni “haj” smješak, sjeli u policijski auto i odvezli se. Čim su nam izmakli iz vidokruga, pitala sam Poljakinju “Do you feel naughty?” Ona je očekivano odgovorila “Hell yeah!” i prasnula u smijeh. Bacile smo ruksake na leđa, uhvatile đembe pod ruku i prije nego što si stigao reći kebab, mi smo već na cesti stopirale. Svjesne rizika ako nas policija ponovno uhvati, računale smo na faktor sreće. Stao nam je prvi auto koji smo pokušale stopirati i odveo nas do drugog grada. Stvarno, ponekad se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće!

 

Sljedeći tjedan slijedi Savjet broj 4: Bez tarofa nema Irana.

 

 

Foto: Stopiram po Iranu.

 

 

Foto: Poljakinja Dori igra stolni nogomet s obitelji koja nas je udomila u gradicu Sahneh.

 

 

 

Krenite u avanturu s Anom Bakran, odvažnom pustolovkom koja je već dvije godine na putovanju života - autostopom od Zagreba do Bora Bore. Do sada je na tom putu proputovala 18 država i prešla vise od 45 000 kilometara. Koristila je razna prijevozna sredstva, od trokolica do vojnih vozila, a trenutno plovi prema Australiji na jahti koju je također ustopirala.

 

 

Njezine savjete o izazovima putovanja i života možete pratiti na Triglav.hr/savjeti.

 

 

Navedeni tekst odraz je iskustva tekstopisca i ne odražava stavove Triglav osiguranja d.d.

Podijeli na:
Share on Google+