Anini savjeti za autostopiranje od Zagreba do Bora Bore

30. 4. 2015

Savjet 7:  Kako vratiti sluh na desno uho i (ne)ostati bez para u Pekingu

 

Foto: Prijelaz kineske granice

 

Imala sam plan krenuti na put u 4. mjesecu i loviti samo topla i sušna razdoblja sve negdje do juga Kine jer od tamo pa južnije je ionako manje-više uvijek relativno toplo. Ali tko se vidio držati plana kad si na putovanju života…
 

Na plan sam zaboravila već u Turskoj jer zima ti je zadnja na pameti kad svaki dan tamaniš lahmacun, cig kofte, sladoled od baklave (TO je ljubav, a ne ti) te Turski pide s čoko-kremom i uz sve to putuješ s divnim ljudima. Ne samo što sam u Turskoj provela 3 mjeseca već sam na granici morala platiti kaznu što sam ostala 3 dana duže od dozvoljenog. (Kako ipak NE platiti kaznu za nedozvoljeni boravak u Turskoj, ispričat ću vam jedan drugi put.)
 

Kinesku granicu sam prešla krajem 10. mjeseca i to već po debelom snijegu… u ljetnoj opremi. Većinu putovanja kroz Kinu pamtim po smrzavanju, spavanju na ledenim benzinskim postajama i utrčavanju u iste svakih 15 minuta, nakon neuspjelog autostopiranja, samo da se sklonim s vjetra i vratim cirkulaciju u prste uz psovanje sebe same što se nisam brže maknula iz Turske.
 

Sluh sam ostavila u jednom od brojnih kineskih kamiona koje smo Linda i ja (moja divna autostoperska prijateljica iz Njemačke) ustopale do Pekinga. U Peking sam stigla pod temperaturom, sva prehlađena i uvjerena da sam nagluha jer mi je nešto zapelo u uhu.
 

U bolnici su mi na slikovitom engleskom objasnili da je doktor za uha na godišnjem odmoru, ali da mi zato mogu preporučiti liječenje akupunkturom. Zahvalila sam se na ponudi i ipak potražila drugu bolnicu. Druga bolnica je bila ogromna i puna lokalaca, a ja nisam uspjela pronaći nikoga tko bi me na engleskom mogao poslati na pravi odjel pa me jedna od medicinskih sestara jednostavno povela za ruku. Ne bi to bilo previše neobično da ona nije bila puno manja od mene, pa se sasvim pogrešno činilo kao da ja vodim nju za ruku.
 

Laknulo mi je kad me odvela do doktora koji je pričao prihvatljiv engleski i objasnio da ništa nije zapelo u uhu već sam nagluha jer sam se pošteno prehladila. Prepisao mi je kineske antibiotike i dva tjedna kasnije vratio se sluh.
 

Tog istog dana dok sam ja izvodila aerobik na engleskom po kineskim bolnicama, Linda je upoznala neku prijateljski raspoloženu ekipu Kineza na Tiananmenskom trgu koja ju je uvjerila da su i oni bekpekeri i kako bi baš bilo super da svi zajedno odu na čaj jer oni znaju jedno dobro mjesto. Sat vremena kasnije je stigao i račun, a Linda se šokirala od iznosa. Ispalo je da je njezina kineska šalica čaja duplo skuplja od mojih kineskih antibiotika i bolničkog računa zajedno. Brzo joj je bilo jasno da je nasjela na prijevaru i da njezini novi prijatelji rade za proviziju, loveći naivne turiste po najvećem gradskom trgu na svijetu i odvode ih na isplaniranu “čajanku” dok se pretvaraju da su i oni sami turisti. Naravno, za takvu probranu ekipu, kafić ima i specijalni cjenik. Obzirom da je bila sama i nije se baš najbolje snašla protiv uigranog tima, platila je dio preogromnog računa kako bi je uopće pustili van iz kafića. Nakon zbrajanja štete, tu večer smo zaključile da je jeftinije biti gluh nego popiti čaj u Pekingu.

 

Foto: Linda i ja na putu za Peking

 

Foto: Kafić u kojem su nasamarili Lindu

 

 

 

 

Krenite u avanturu s Anom Bakran, odvažnom pustolovkom koja je već dvije godine na putovanju života - autostopom od Zagreba do Bora Bore. Do sada je na tom putu proputovala 18 država i prešla više od 45.000 kilometara. Koristila je razna prijevozna sredstva, od trokolica do vojnih vozila, a trenutno plovi prema Australiji na jahti koju je također ustopirala.

 

 

 

Njezine savjete o izazovima putovanja i života možete pratiti na Triglav.hr/savjeti.

 

 

Navedeni tekst odraz je iskustva tekstopisca i ne odražava stavove Triglav osiguranja d.d.

Podijeli na:
Share on Google+