Nec u koji stane cijela Goranova karijera

14. 7. 2017

 

Tanka je granica koja dijeli šampione od vječnih gubitnika. Mnogo je ljudskih djelatnosti u kojima milimetar, gram, stotinka ili neka druga, našim osjetilima uglavnom nedostižna kategorija, odlučuje tko je velik i besmrtan, a tko «samo» viceprvak, prvi do najboljega, osvajač utješne nagrade...

 

Karijera najboljeg hrvatskog tenisača svih vremena svoj je bajkoviti rasplet dobila devetog srpnja prije 16 godina, pa neki detalji Goranove dugogodišnje golgote blijede iz sjećanja. Neki samo njemu svojstveni biser, bizarna ozljeda, nemoguće izgubljeni meč ili, u svijetu tenisa jedinstvena, predaja uslijed pomanjkanja reketa, tog je wimbledonskog ponedjeljka pala u drugi plan. Jer svi smo tog dana plakali, skakali, vikali.., ali i zaplakali zajedno s Goranom.

 

I dok smo prošle godine u Umagu imali priliku doživjeti «remake» Goranova prvog finala Wimbledona i osjetiti nepresušno vrelo teniske inspiracije u vidu Andrea Agassija, ovogodišnja ekshibicija podsjetit će nas na jedan pomalo zaboravljenu epizodu iz Goranove karijere. Podsjetit ćemo se storije koju, sigurni smo, samo on može ispričati. To je priča o jednom necu, jednom nečujnom dodiru loptice s mrežom koji je produljio Goranovu muku za još tri godine. Priča o necu u koji, ne neki način, stane cijela Goranova karijera.

 

Igrao se polufinale Wimbledona 1998., u kojem je Ivanišević, kao i mnogo puta do tada, gospodario terenom. Situacija koju je tada, dok su trava i loptice bili mnogo brži nego danas, teško mogao upropastiti. Vodstvo 2-1 u setovima, servis za meč, 40-15 i – as. Publika slavi novi plasman u finale omiljenog Hrvata koji je krenuo prema mreži. S druge strane, Richard Krajicek spreman je na isto. Pola centralnog stadiona je na nogama i aplaudira, a druga polovica već gleda gdje je najbliži izlaz. Međutim, sprava koja registrira dodir servisa i vrha mreže označila je nec, nec koji nitko nije čuo.

 

I što sada? Pa ništa, Goran će to sve ponoviti, odservirati jedan od svojih milijun asova i otići na megdan najvećem suparniku, Peteu Samprasu. Nekoliko dvostrukih pogrešaka kasnije, meč je bio u petom setu, a svatko tko ga je gledao pomislio je samo jednu stvar – «not again, Goran».

 

Kako se najbolji servis u povijesti tenisa raspadne u nekoliko minuta? Kako još uvijek nije u svlačionici? I zašto, pobogu, netko nije izvadio baterije iz te proklete sprave koja je jedina registrirala nec?

 

Pitanja je, kao i uvijek s Goranom, bilo stotine, ali odgovor se nalazio s one strane razuma. Pobjednik Wimbledona 1996. skakutao je po terenu i na početku petog seta izgledao kao jedini logičan pobjednik tog polufinala. Međutim, kako su logika i Ivanišević rijetko stanovali u istom kvartu, stvar je dobila još jedan epski zaplet i rasplela se onako kako nitko nije mogao očekivati. Odnosno, kako je Krajicek kasnije rekao, «s Goranom je samo jedno sigurno, a to je da ništa nije sigurno».

 

Čak 28 gemova kasnije, Goran je proslavio pobjedu 6-3, 6-4, 5-7, 6-7(5), 15-13. Jedan od najduljih petih setova u povijesti turnira odlučio je meč koji je trebao biti gotov dva sata ranije.

 

I Ivanišević je otišao u treći finale, finale nakon kojeg je ponovno – plakao. Četiri je seta igrao ravnopravan tenis s, do pojave Federera, najuspješnijim tenisačem u povijesti. U petom, jednostavno, više nije išlo.

 

«Taj nec, taj prokleti vrh mreže, odnio mi je titulu. Ostao sam bez snage, nisam više imao ništa u rezervoaru u petom setu protiv Samprasa», zborio je neutješni Splićanin nakon još jednog razočaranja.

 

Tri godine se nije oporavio od tog poraza, da bi uskrsnuo tog povijesnog ljeta 2001. Tri godine muke, a za sve je kriv jedan nec i priča koju ćete imati prilike ponovno proživjeti u Umagu. Dan wimbledonskih pobjednika, Pat Cash (1987), Richard (1996) i Goran (2001). Samo neka se netko 19. srpnja sjeti izvaditi baterije iz nec-mašine...

 

Članak izražava stajališta autora, i ne nužno i stajališta Triglav osiguranja d.d.

 

Autor teksta: Tomislav Poljak, magistar novinarstva, asistent direktora Plava laguna Croatia Open Umaga

 

Tomislav Poljak, asistent direktora našeg jedinog ATP turnira koji ove godine doživljava svoje 28. izdanje, magistar je novinarstva sa sedmogodišnjim iskustvom rada u Jutarnjem listu. Uz turnir u Umagu je 20-ak godina, prvo kao gledatelj, pa kao linijski sudac, novinar i posljednje tri godine ka

 

Podijeli na:
Share on Google+