Aninih 10 zapovijedi za putovanje

7. 9. 2017



Stopiram po Kini i nalazim se na raskrižju usred Yuanyanga. Jedna strelica ide lijevo, druga desno. Jednostavno je. Ili lijevo ili desno. Nema trećeg.
 

Putokaz je na kineskom i nemam pojma na koju stranu da stanem i stopiram do obližnjeg grada.

Pored mene prođe deda Kinez, zaustavim ga, kažem ime grada, rukama pokažem u lijevom i desnom smjeru i odglumim upitnik nad glavom. Deda slegne ramenima i produži dalje.
 

Čekam dalje usred raskrižja. Naiđe drugi deda. Ponovim istu proceduru i deda mi rukom pokaže da moram natrag istim putem kojim sam došla. Ma nemoguće, pa od tamo sam krenula. Hvala deda, ajde bok!

Čekam dalje usred raskrižja. Naiđe mlada cura. Ponovim aerobik i cura mi rukom pokaže da trebam desno. Zahvalim se, ali ipak odlučim pričekati još nekoga da mi potvrdi smjer za svaki slučaj, zlu ne trebalo.

Čekam dalje usred raskrižja. Stiže treći deda. Opet kažem ime grada, rukama pokažem u lijevom i desnom smjeru i odglumim upitnik nad glavom. Deda mrtav-hladan rukom pokaže u lijevo.

Pa dobro jel to neka urota? Neki kineski vic?

Izvadim fotić i fotkam raskrižje za uspomenu i dugo sjećanje.



Vođena izmišljenim pravilom lijeve strane koje kaže da svaki put kad ne znam kamo, odem lijevo da skratim vrijeme razmišljanja, stala sam na lijevu stranu i krenula stopirati u nadi da vozači znaju nešto više od pješaka na koje sam naišla. Ustopirala sam mali kamion koji je potvrdio pravilo lijeve strane i odveo me do grada. Taj dan sam imala sreće jer znale su se zalomiti i vožnje u krivom smjeru. Nije čudo da su mi do Polinezije trebale skoro četiri godine.

Često me pitaju kako sam se sporazumjela u državama u kojima nemam zajednički jezik. Ponekad samo gestikulacijom ili korištenjem najosnovnijih riječi koje sam pronašla na internetu, a ponekad unaprijed pripremljenom ceduljicom na lokalnom jeziku na kojoj je objašnjeno što radim i kuda idem. Gdje ima volje, uvijek se pronađe neki način.
 

Znala sam da ako neću pitati, alternativa mi je jako puno hodanja i gubljenja - i zato sam pitala često i bez srama.

Kako za smjerove tako i za sve ostalo u životu - ako ne pitaš, nećeš znati.
 

Želiš fotku šarene bake s velikim šeširom? PITAJ.

Želiš ustopirati brod preko Pacifika? PITAJ.

Želiš pronaći posao na putu? PITAJ.

Vani je snijeg, a ti se nalaziš usred kineskog sela bez smještaja? POKUCAJ I PITAJ.

Ostao si bez vode na cesti? PITAJ.

Želiš ustopirati helikopter? PITAJ

 

Mnogi će proglasiti dio gornjih pitanja nemogućim iako ih nikada nisu ni pokušali postaviti. Istina, nisam ni ja odmah dobila pozitivan odgovor, ali rijetko što uspije iz prve. Šanse se množe s pokušajima. Madonna je to jednom objasnila super izjavom koja kaže “Mnogo ljudi se srami reći što žele i zato nikada ne dobiju ono što žele.” Eto, ne trebaš slušati mene. Slušaj Madonnu.


Osim što koristim moć pitanja, na putovanjima koristim i “Šalji dalje” (Pay it forward) metodu. To je kada napraviš nešto lijepo za nekoga bez očekivanja da će ti biti uzvraćeno. Slanje pozitive u svijet često se zarola kao kugla od snijega niz padinu - u onom najboljem smislu. Dijeljenjem svoje sreće stavljam primaoce lijepih i neočekivanih gesti u dobru mentalnu poziciju da prepoznaju pozitivnu namjeru i naprave nešto dobro za nekoga drugoga. Svjesna sam da to isto čine ljudi za mene, kada se zaustave da me povezu, bez očekivanja bilo kakve koristi zauzvrat. Činjenica je da se dobre stvari mogu jednako brzo širiti kao i loše. Čemu onda širiti strah i mržnju?

 

Ključni dio je širenje pozitive bez očekivanja da će ti bilo koja pozitivna gesta ikada biti uzvraćena.

Onaj luđi dio “Šalji dalje” metode bio je kad sam shvatila da mi se pozitiva poslana u svijet vraća, i to višestruko, baš onda kad sam se najmanje nadala.

Jedna od neobičnijih situacija u moru primjera:

Stopiram iz Phnom Penha (Kambodža) i putem mi stanu tri generacije iste ženske obitelji - baka, majka i kćerka. Povezle su me svega nekoliko kilometara, ali putem su stale u pekari i uz moje negodovanje ipak mi utrpale punu vrećicu peciva za put kao poklon. Dok sam pored ceste stopirala za dalje, pokraj sebe sam vidjela ženu koja kopa po kontejneru. Izgledala je kao da traži hranu. Otišla sam do nje, stavila joj vrećicu s pecivima u ruke i vratila se natrag stopirati. Dvije minute kasnije pokraj mene se zaustavio tuk-tuk s čovjekom i četvero školske djece. Čovjek nije znao engleski, pa mi je gestikulirao da razgovaram s djecom. Djeca su mi na tečnom engleskom objasnila da je to njihov otac koji radi kao tuk-tuk vozač i koji ih vozi iz škole. Stali su da mi kažu kako su upravo vidjeli da sam gladnoj ženi poklonila hranu i da me žele ugostiti u svojoj kući na par dana. Obzirom da je bilo poslijepodne i nisam imala smještaj za tu noć, pristala sam.
 

To je bilo nevjerojatno iskustvo.


 

Svoj mali lanac pozitive nastavila sam dalje iz Siem Reapa darivajući krv. Dok sam pokušavala pronaći put do bolnice, nekoliko ljudi koje sam upoznala u hostelu upitalo me zašto trošim svoje vrijeme na putovanju na darivanje krvi. Statistika darivanja krvi u nerazvijenim državama izgleda jako loše, a samo malo moje dobre volje može nekome spasiti život. Cijela procedura je trajala manje od sat vremena. Sat vremena koje sam umjesto darivanja krvi lako mogla potrošiti u bircu ili u hostelu na internetu. Tko zna, možda je baš ta krv pomogla nekome iz obitelji stotine vozača koji su me pokupili u Kambodži ne očekivajući od mene ništa zauzvrat.
 

Osim darivanja krvi (koje u pojedinim državama nije tako jednostavno napraviti zbog zakonskih odredbi i pravila), svoju pozitivu na putovanju možeš širiti na bezbroj drugih načina:

- širokim osmijehom,

- iskrenim komplimentom,

- skupljanjem smeća u mjestu u kojem se nalaziš,

- dijeljenjem hrane,

- volontiranjem,

- razgovorom,

- novčanom pripomoći čovjeku/obitelji u potrebi,

- poklanjanjem odjeće ili nekog drugog predmeta,

- povezivanjem ljudi u kontakt,

- nuđenjem zaljubljenom paru ili obitelji da ih zajedno uslikaš,

- propuštanjem u red osobe ispred sebe,

- pripomoć baki pri nošenju tereta,

...itd...itd.

 

Ljudi su LJUDI svugdje u svijetu. Dolaze u šarenim bojama, oblicima i shvaćanjima života i svijeta, ali s istim osnovnim životnim potrebama kao i ja. Sasvim je svejedno da li ću pomoći Kinezu ili Hrvatu. Muslimanu ili Katoliku. Crncu ili žutokljuncu. Lezbi ili pederu. Ljudi su LJUDI. Pomognem ako mogu. Ponekad samo osmijehom jer i on može činiti čuda. Ako ne mogu, poljubim i ostavim tako kako sam našla i produžim dalje u miru.

 

Navedeni tekst odraz je mišljenja i iskustva tekstopisca i ne odražava stavove Triglav osiguranja d.d.

 

Autorica teksta: Ana Bakran



Ana Bakran opet piše za nas i sve vas koji volite putovati!
Ana je iskusna putnica koja je autostopom iz Zagreba stigla do Bora Bore te pritom posjetila 25 zemalja i proputovala 70.000 km koristeći razna prijevozna sredstva.

Trenutno se nalazi na pacifičkom otoku Hiva Oa gdje piše knjigu o zadnje 4 godine života na cesti.

U novoj tjednoj kolumni Ana će nam predstaviti svojih deset zapovijedi za putovanja.

 

Naše ostale savjete možete pročitati ovdje.

Podijeli na:
Share on Google+